Krediti uglavnom rastu na bazi interesa banaka da se oslobode što više rizika koji preuzimaju, u šta spada i onaj bankarski dio rizika, na što su utjecali i bankarski propisi. Čini se da rezultati nisu loši, ali još uvijek je rano reći jer je rast počeo tek prije nekoliko godina, a kreditna aktivnost banaka prilično je oslabila u odnosu na stanje od prije 2008. Sa druge strane, nije bilo velikog vala otpuštanja, što je bitno jer je jedan od rizika koji je pokriven ovom vrstom osiguranja i rizik otpuštanja sa posla. Naravno, upitno je koliko je premija za to pravilno određena. Ove kreditne linije svake se godine nadograđuju jer banke svake godine imaju neki novi iznos, a ako se prosječno svake godine plasira 10 miliona KM kreditnih linija, onda se u periodu od sedam godina dođe do izloženosti od 70 miliona KM danog kredita. Ja svojim kolegama preporučujem veliki oprez po pitanju ovih vrsta osiguranja iz razloga što se do sada uobičajeno smatralo da su ljudi koji rade u organima vlasti, odnosno državnim institucijama, poželjni komitenti kod uzimanja kredita jer imaju stabilne plate. Ako se krene u značajnije reforme, to su prve oblasti u kojima mora doći do značajnijih otpuštanja. Ne želim biti pesimista, ali me pomalo strah od rasta premije kredita. Rast nezgode može radovati samo ukoliko se radi o zdravoj premiji jer nemamo konačne rezultate niti sam ulazio u analizu kvaliteta premije, gdje je nezgoda bila prilično negativna. Kod zdravstvenog osiguranja moguće je očekivati samo rast s obzirom na stanje u zdravstvu u Kantonu Sarajevo, a i u drugim kantonima, jer će ljudi sigurno naći novac za dodatnu zdravstvenu zaštitu kod privatnih pružalaca.
Pošto je situacija u BiH fluidna u svakom pogledu, mi u narednih pet godina možemo očekivati povećanje broja novih društava, jer se ideja o jednom ili dva već duže vrijeme spominje u Federaciji BiH, sa jednom stranom bankom kao osnivačem. Sa druge strane, vjerovatno će doći i do objedinjavanja pojedinih društava. Pojava novih društava tokom 2016. godine govori u prilog tome da će ta nova društva biti dominantno okrenuta ka autoodgovornosti i očito da će morati preotimati premiju od drugih društava jer nije sigurno da li će postojeći rast premije autoodgovornosti od sedam posto biti dovoljan da zadovolji apetite svih društava. Isto tako, vidjećemo u tom periodu da li će neka društva zaključiti da nije profitabilno da samostalno rade pa će ići na ujedinjavanje ili će se okrenuti nekim drugim vrstama osiguranja.
Tek jutros (razgovor je vođen 11. januara, op.a.) sam dobio tekst ovog zakona i nisam bio u prilici da ga detaljno iščitam, ali mislim da je zakon zakasnio i da neće polučiti efekte koji su zamišljeni. Ono što sam vidio jeste da 50 posto tih fondova treba biti uloženo u BiH u depozite ili kupovinu obveznica entiteta ili lokalnih zajednica. U Republici Srpskoj je problem bio što su preskočili drugi stup i odmah prešli na treći, za koji nije bilo interesa, a u doba kada je zakon donesen, životna osiguranja su bila zanimljivija jer se može napraviti zamjena tog trećeg stupa sa životnim osiguranjem. U ovom trenutku dobrovoljni penzioni fondovi će imati isti problem kod plasmana sredstava jer će se previše izložiti obveznicama entiteta ili lokalnih zajednica.
Bez nekog povećanja prihoda teško će se ljudi odlučivati da ulože u penzioni fond. Naravno, treba vidjeti ko će upravljati penzionim fondovima, ko će biti vlasnici, da li su to vlasnici od ugleda i da li će biti napravljena dobra strategija ulaganja. Bojim se da u ovom trenutku ekonomske okolnosti nisu pogodne za stvaranje penzionih fondova. Volio bih da to zaživi, a dobar primjer je bio u Hrvatskoj, gdje su banke i osiguravajuća društva našli interes da formiraju penzione fondove, gdje su imali i drugi i treći stup, odnosno obavezno izdvajanje iz prihoda na ime i dobrovoljno izdvajanje. Prvi stup, odnosno penzioni fond u Federaciji BiH je izložen velikom pritisku, što se vidi i iz činjenice da se kreditira isplata penzija. Ovo može biti neki pokušaj, ali mislim da neće polučiti veliki uspjeh.
Pitanje ulaganja je bilo i tema jednog od okruglih stolova koji je održan tokom Susreta društava za osiguranje i reosiguranje SUDROS u Banji Vrućici. Konstatovano je da najčešći oblici ulaganja, depoziti i nekretnine, nisu perspektivna opcija, a vi ste naveli primjere iz inostranstva gdje se, zbog trenda negativnih kamatnih stopa na depozite, milionska sredstva društava čuvaju u kešu u trezorima jer ih trezor, pojačano obezbjeđenje i osiguranje koštaju manje. Kakva je budućnost ulaganja te, posebno, da li će ovaj trend primorati osiguravatelje života da mijenjaju svoje proizvode?
Svakako da hoće i mi, pošto imamo dosta društava koja se bave životnim osiguranjima čije su "majke" u Evropskoj uniji, imamo i refleksiju onoga što se dešava i na puno razvijenijim tržištima od našeg. Jedan put je uvođenje dodatnih pokrića, dodatnih opasnosti baziranih na riziku, dakle da se klasično životno osiguranje sa štednim elementom nadogradi elementima koji će ostati nepovratni, odnosno da se premija poveća na onim opasnostima koje spadaju u klasični rizik. Drugi pokušaj je nešto što smo mi već imali, a to je proširenje ponude kritičnim bolestima, gdje se u slučaju dijagnoze neke kritične bolesti isplaćuje dogovorena suma. Počelo se prije desetak godina sa pet bolesti, da bismo sada imali 12 ili 15 bolesti. Širi se obim kako bi proizvod postao atraktivniji i da bi se dobila neka premija za to. Dosta društava će se usmjeravati ka zdravstvenom osiguranju, pa imamo slučaj da je jedino društvo nedavno napravilo rebrending i usmjerilo se, kako su rekli, ka promoviranju zdravog stila života. Unit linked proizvodi, odnosno oni proizvodi gdje osiguranik nosi rizik ulaganja, u BiH nisu zaživjeli, a to bi bio zanimljiv proizvod jer je moguće ulaganje koje ima veću dobit od one koju je moguće ostvariti u bankama. Govorimo o ulaganjima u određene fondove ili dionice značajnijih društava. Problem je što su sve berze u regiji skoro pa mrtve, a nije neka velika sreća ni u EU. Da zaključim, cijeli taj problem sa životnim osiguranjima ostaje neriješen, i to ne samo kod nas nego i u drugim zemljama. Nedavno smo razgovarali sa kolegama u Njemačkoj, koji kažu da imaju problem razrade novih proizvoda i plasmana sredstava starih proizvoda. Ako vam kažem da je pozitivna kamata na njemačke državne obveznice tek ako kupite na period duži od 30 godina i tada ćete dobiti maksimalno 0,5 posto prinosa, onda vam je jasno da se društva za osiguranje moraju dobro potruditi da za ta dugoročna sredstva nađu nešto što je inovativno i da to plasiraju. Neka društva, doduše više iz neživota nego iz života, krenula su plasirati ta sredstva u tzv. start-upove, u razne tehnološke proizvode i firme koje tek počinju da se bave nekim proizvodom i praktički se nadaju da će sa uspjehom jednog od tih start-upova ostvariti prihod i namiriti gubitak. Pošto je procjena da će broj uređaja koji imaju internet konekciju, mobilnih telefona, tableta, frižidera, sa sadašnjih 5 milijardi za deset godina skočiti na 25 milijardi, moguće je da je za neke firme to dobar put.
Pitanje javnih nabavki usluga osiguranja već godinama pritišće osiguravatelje, ali na prvi pogled kao da nema rješenja ili nema interesa da se ono nađe. U međuprostoru, imovina ogromne vrijednosti ostaje neosigurana zbog procedura javnih nabavki, a sami tenderi, zbog politike najniže cijene, sve češće izvrgavaju ruglu pravila struke osiguranja. Vaš komentar?
U pitanju je kombinacija nepostojanja stvarnog rješenja i nedostatka želje da se rješenje pokuša pronaći. I okrugli sto organiziran na tu temu prošao je u nekom antagonizmu između ljudi koji rade u Agenciji za javne nabavke i Uredu za žalbe i onih iz osiguranja. Njihov je zaključak da se osiguranja, baš kao ni banke, ni po čemu ne izdvajaju u odnosu na druge nabavke. Moj odgovor i na okruglom stolu i ovdje bio je da sve javne institucije koje su izgubile novac u bankama koje su propale, a u potpunosti su poštovale zakon i plasirale novac bankama koje su dale najbolje ponude, pokazuju koliko se bankarski odnosno finansijski sektor razlikuje od ostalih nabavki, a za osiguranje moramo pričekati onda kada se pruža usluga osiguranja, a to je isplata štete, što može biti puno godina nakon zaključenja osiguranja, da se vidi šta to znači. Bojim se da će proteći puno godina i da nećemo imati razumijevanje kod vlasti. U suštini Agencija za javne nabavke poštuje zakon, a zakon je postavljen kruto. Kažu da je postavljen po uzusima Evropske unije i čuli smo da su razgovarali sa kolegama iz regije te da se cijela regija ponaša na isti način, a vjerujem da se ponaša pogrešno. Jer osiguranje i bankarstvo se moraju posmatrati drugačije od nabavke električne energije ili potrošnog materijala. Ono što nam nije rečeno, a što sam nedavno pročitao, jeste da se u Hrvatskoj sprema nacrt Zakona o javnim nabavkama u kojem minimalna cijena neće biti glavni uvjet da bi neko društvo bilo izabrano jer su osjetili, ne samo zbog osiguranja, da imaju problema. Neke postavke zakona se kose sa Zakonom o obligacionim odnosima, koji je osnov za osiguranje i, kad sam studirao, učili smo da je Zakon o obligacionim odnosima sistemski zakon na koji se naslanjaju svi ostali. Sada vidimo razgradnju odredbi tog zakona i pokušaj da se novim zakonima uređuje ono što je već uređeno, tako da dobijate anarhiju na tržištu. Postavljanje Zakona o javnim nabavkama iznad Zakona o obligacionim odnosima i zanemarivanje kod odlučivanja o žalbama je nešto što nije dobro. Osiguranje se našlo u situaciji, kako ste i konstatirali, da odustaje od pravila struke. Zakon o obligacionim odnosima traži da dobijete punu informaciju o riziku koji preuzimate i punu informaciju o štetama jer u suprotnom taj ugovor može biti ništavan. Zar možemo zanemariti mogućnost da se desi velika šteta na riziku za koji je društvo koje ga je preuzelo bilo najjeftinije i da ono istakne da nije dobilo punu informaciju, da je ugovor nevažeći i da izbjegne plaćanje štete? Sa ovakvom šumom propisa koji su kontradiktorni i koji reduciraju sistemske zakone, nema tog čovjeka, ili sutra umjetne inteligencije koja će pohvatati konce i odrediti je li nešto plativo ili nije.
Kakve su prognoze dešavanja unutar industrije osiguranja u BiH u 2017. godini?
Mi smo u našim planovima napravili projekciju rasta premije na tržištu te rasta i naše premije. Koliko god da je stanje na tržištu bremenito problemima, nerazumijevanjem, borbom, još uvijek ne možemo reći da je to zaista jako loše. Zahtijeva više snage i vještine da se sa povećanom konkurencijom izborite i da ljudima objasnite da se treba osigurati. Ja očekujem rast u životnom osiguranju, ali i autoodgovornosti, no ono što mene tu zabrinjava jeste da uz 7 posto rasta autoodgovornosti imamo i isti rast prodaje automobila, što ne vidimo. Ukoliko bude nastavka izgradnje autocesta, možemo vidjeti i nešto više premije od ostalih osiguranja imovine, a bojim se da će se nastaviti trend pada premije osiguranja od požara jer je sve manje interesa i među privatnim vlasnicima preduzeća da se osiguraju. Toj vrsti osiguranja ne ide u prilog ni to što vlade u regiji najavljuju da će izmiriti gubitke i od prirodnih opasnosti i od požara i tamo gdje su ugrožena radna mjesta. Čitamo ovih dana da kantonalna bolnica u Bihaću koja je izgorjela u požaru i dalje nije obnovila neke blokove te da i dalje traže novac za obnovu, a još uvijek niko i nikada iz vlasti nije postavio pitanje zašto ta bolnica nije bila osigurana. Od 2013. godine, kada je bolnica izgorjela, do ove odnos vlasti prema osiguranju se nije promijenio. Jedino što se promijenilo je interes da se donese novi zakon o osiguranju.