Ni Rim nije izgrađen u jedan dan!
Ponosan sam što je Solventnost II ušla u regulative svih zemalja članica EU i što prva primjena ide prilično dobro. Glavna ideja je dobro upravljanje rizikom, jer što osiguratelj bolje upravlja svojim rizikom, to su manji kapitalni zahtjevi. Dobro upravljanje rizikom trebalo bi osigurati i da osiguratelji ispunjavaju svoja obećanja, što je u interesu i vlasnika polica, ali i ekonomije u cjelini.
Nadzor osiguranja nakon uvođenja Solventnosti II temelji se na dijalogu između nadzornih tijela i osiguravajućih društava, a taj dijalog podrazumijeva odnos povjerenja te zahtijeva redovitu razmjenu informacija i angažman obiju strana. Jednako tako podrazumijeva dobro razumijevanje poslovnog modela i tržišnog ponašanja, jasnu podjelu odgovornosti i zadataka, ali i znači da i jedna i druga strana moraju napraviti domaću zadaću, odnosno ispuniti sve obveze i dobro se pripremiti za sastanak. Budući da je SII režim koji se temelji na načelima, važno je da se i supervizor i osiguravajuća društva fokusiraju na srž režima, a ne da samo odrađuju administraciju koja se od njih zahtijeva. Upravo o tome će na skorašnjoj 4. međunarodnoj konferenciji "Izazovi i praksa nadzora društava za osiguranje u Jugoistočnoj Europi" govoriti Karel Van Hulle, profesor na ekonomskim fakultetima Katoličkog sveučilišta u Leuvenu te Sveučilišta Goethe u Frankfurtu, gdje je član Međunarodnog istraživačkog centra za osigurateljne propise i tržišna rješenja. Van Hulle je i član EIOPA-ine interesne skupine za osiguranje i reosiguranje, Odbora za nadzor javnog interesa te Odbora bermudskoga monetarnog regulatora. Nakon osam godina službe u belgijskoj bankarskoj komisiji, 1984. pridružio se Europskoj komisiji, gdje je do 2013. rukovodio Odjelom za osiguranja i mirovine, pri čemu je zastupao Europsku komisiju u EIOPA-i te je bio član tehničkog odbora IAIS-a. Godine 2013. nominiran je za istaknutog člana IAIS-a, a 2014. izabran za počasnog člana Instituta i fakulteta za aktuare Ujedinjenog Kraljevstva. Uoči konferencije koja će se održati 4. travnja u hotelu Westin u organizaciji Instituta za osiguranje i časopisa Svijet osiguranja razgovaramo s Karelom Van Hulleom o aktualnim pitanjima u nadzoru osiguranja.
Izvješće Međunarodnog udruženja supervizora u osiguranju (International Association of Insurance Supervisors Report) pokazuje da osigurateljna industrija nastavlja dobro funkcionirati te da je stabilna, bez obzira na poslovanje u otežanom makroekonomskom i financijskom okruženju. Koji su ključni koraci koje su osiguratelji poduzeli kako bi ostali stabilni u tako izazovnom okruženju?
Doista je iznimno da su se osiguratelji uspjeli tako dobro držati s teškim okruženjem u kojem danas djeluju. Postoje različiti razlozi za to. Neki od njih imaju veze s osigurateljnim poslovnim modelom; drugi pak s regulatornim promjenama koje su se već dogodile ili se tek događaju. Iako su osiguratelji financijske institucije, njihov je poslovni model jako specifičan: osiguranje je dugoročan posao. Problemi će izaći na površinu nakon nekog vremena, a kad izađu, još uvijek je moguće popraviti problem prije nego što stvari izmaknu kontroli. Uz to, osiguratelji su tradicionalno prilično konzervativni. Njihova investicijska strategija jako je oprezna i osiguratelji ne namjeravaju previše riskirati investiranjem u sofisticirane derivatne proizvode. S druge strane, u mnogim dijelovima svijeta osigurateljna se industrija pripremala za solventno-kapitalni režim baziran na riziku. To je bez sumnje pomoglo industriji da bolje razumije rizike i osigura da se ti rizici podudaraju s potrebnim kapitalom. Nadležni u superviziji pomogli su osigurateljima u poboljšanju njihova upravljanja rizikom.
Hoće li se rekordno niske kamatne stope održati i dalje? Na koji će način takvo okruženje utjecati na osigurateljne tvrtke, uglavnom na životne osiguratelje?
Nitko pouzdano ne zna koliko će potrajati okruženje niskih kamatnih stopa. Prije izbora predsjednika Trumpa, ljudi su predviđali da bi ovakva situacija mogla potrajati sljedećih deset godina. No sada se ne čini tako, jer svjedoci smo da kamatne stope idu ponovno gore. Najprije u SAD-u, a potom i u drugim dijelovima svijeta. U međuvremenu, životni osiguratelji bore se za održavanje poslovanja. U solventnom režimu temeljenom na riziku, očito je da je rizičan posao postalo nuđenje dugoročnih financijskih jamstava u okruženju niskih kamatnih stopa, te uz fluktuaciju kamatnih stopa.
Nadam se da ćemo uspjeti smanjiti kompleksnost SII režima. Prvi bi korak trebao biti poduzet u 2018. kada će se dogoditi revizija delegirane regulative
Zbog toga životni osiguratelji trebaju promijeniti svoje proizvode ili prestati nuditi financijska jamstva. To pruža nove mogućnosti za one životne osiguratelje koji su kreativni i koji nude druge vrste jamstava. Problem u sektoru životnih osiguranja je u pozadini posla - primjerice u postojećem portfelju ugovora životnih osiguranja kamatne stope su puno veće od tekućih tržišnih stopa. Taj će se problem umanjiti u trenutku kad kamatne stope ponovno krenu gore. U međuvremenu, važno je da životni osiguratelji budu na oprezu prilikom distribucije profita prema vlasnicima polica ili distribucije dividendi dioničarima. Životni osiguratelji trebaju kapitalni tampon koji će im pomoći da se održe u ovim olujnim vremenima sve dok se situacija ne poboljša. Upravo je to razlog zbog kojeg se čini da djeluju tranzicijske mjere osigurane pod Solventnošću II.
Konkurencija je danas osobito žestoka na reosigurateljnom tržištu. S kojim se sve izazovima tržište reosiguranja danas treba nositi?
Posljednjih nekoliko godina premije reosiguranja pretrpjele su negativan trend, i to zbog nedostatka velikih katastrofa, pa je trenutačno previše kapitala u reosigurateljnoj industriji. Iako smo imali velikih globalnih katastrofa u proteklim godinama, većina šteta nije bila osigurana. Drugi razlog zbog kojeg ima previše dostupnog kapitala za reosiguranja jest okruženje niskih kamatnih stopa. Financijski sektor u potrazi je za lukrativnijim investicijama, a na reosiguranja se gleda kao na još jednu investicijsku priliku, primjerice za hedge fondove. Usput, hedge fondovi bi se mogli nazvati i ‘’divljim’’ fondovima, jer u pravilu nisu registrirani i ne podliježu zakonskim regulama koje moraju ispunjavati registrirani investicijski fondovi.
Tu je i niz ostalih izazova s kojima se suočava reosigurateljna industrija danas. U nekim zemljama reosiguratelji su pogođeni i tržišnim restrikcijama. Neke zemlje vjeruju da bi trebale promovirati svoju reosigurateljnu industriju. To je vrlo kratkoročno gledano jer kroz diverzifikaciju rizika u različitim dijelovima svijeta može se ponuditi i bolja osigurateljna zaštita. Nadalje, u solventnom režimu temeljenom na riziku reosigurateljna pokrića postaju vrlo atraktivna za ublažavanje rizika, rezultirajući nižim kapitalnim zahtjevima, što pretpostavlja da su stope prihvatljive za primarne
osiguratelje. Reosiguratelji imaju važnu ulogu u promociji dobrog upravljanja rizikom u osigurateljnoj industriji. Odluka koji dio rizika osiguratelj može podnijeti, a koji bi trebao biti transferiran na reosiguranje važan je element upravljanja rizikom.
Vratimo se na IAIS-ovo izvješće, u kojem je zaključeno da je iz makrobonitetne nadzorne perspektive ključno omogućiti da osiguratelji adekvatno reagiraju na akumulaciju rizika i strukturalne promjene koje su izvor potencijalne ranjivosti. Koji je najbolji način da se to učini? Koji su rizici u tom pogledu najveći za osiguratelje?
Makrobonitetni nadzor prilično je nov i još trebamo puno učiti o utjecaju koji osiguranje može imati na makrorazini. Mnogo je potencijalnih ranjivosti koje bi se mogle pojaviti. Dobar primjer su životna osiguranja i mirovine: ako postane nemoguće osigurati dugoročna financijska jamstva, rizik se ponovno prebacuje na privatne osobe, primjerice putem unit-linked polica ili definiranih doprinosa mirovinskih planova. No jesu li privatne osobe u stanju nositi se s tim rizicima? Druga potencijalna ranjivost je međusobno povezivanje osigurateljne i bankarske industrije.
U mnogim zemljama osiguratelji su glavni dobavljači kapitala za bankarsku industriju. To ih čini vrlo ranjivima u slučaju nove bankarske krize. Drugi primjer je velika investicija osigurateljnog sektora u državne obveznice. Sa stajališta regulatora, na takve investicije gleda se kao na nerizične. Nedavna povijest u eurozoni je međutim pokazala da vrijednost državnih obveznica može fluktuirati i da te investicije ipak nisu bez rizika.
Povećanje transparentnosti doprinijet će demistificiranju osigurateljne industrije, na koju neki ljudi gledaju kao na legalizirano kockanje
Svakog dana doznajemo o novim potencijalnim ranjivostima, i to je dobro. Teško je pronaći ispravan makrobonitetni alat za nošenje s tim ranjivostima i izbjeći učinak prelijevanja rizika na ekonomiju. IAIS, ali i EIOPA, aktivno se bave time. U Europskoj uniji postoji i Europski odbor za sistemske rizike (European Systemic Risk Board), koji je napravio korisne korake u ovom području. Najveći rizik je ignoriranje potencijalnog utjecaja koji osigurateljni proizvodi ili aktivnosti koje poduzima osigurateljna industrija mogu imati. U tom smo smislu napredovali. Nakon financijske krize, osiguratelji su objavili da osiguranje nikad ne bi moglo biti sistemsko jer osiguranje je različito od bankarstva. Sada smo naučili da je osiguranje uistinu različito od bankarstva, ali još uvijek ima učinak prelijevanja, koji treba pravodobno prepoznati.
Vlade su, generalno gledano, nesvjesne važne uloge koju osiguratelji mogu imati u društvu, iako njihove aktivnosti mogu imati značajan učinak na sektor.
Možete li dati nekoliko primjera?
Monetarna politika koju provodi Europska središnja banka ima dramatične učinke za osigurateljnu industriju. Ona smanjuje investicijski prihod i povećava dugoročnu odgovornost. Drugi primjer su porezi na premije nametnuti u nekim zemljama na ugovore životnog osiguranja, što te ugovore čini manje atraktivnima i rezultira manjom zaštitom za privatne osobe. I konačno, nametanje nerazumno visokih kapitalnih zahtjeva vezanih uz infrastrukturne investicije otežava osigurateljima da održe svoju ulogu institucionalnih investitora. Ti primjeri pokazuju međusobnu ovisnost između mjera makropolitike i aktivnosti osigurateljne industrije. Makrobonitetni nadzor to svakako treba uzeti u obzir.
S obzirom na to da ste aktivno radili na implementaciji režima SII, koji je glavni cilj njegova uvođenja?
Mogao bih vas dugo zabavljati pričom o Solventnosti II. Uistinu sam proveo velik dio profesionalne karijere u oblikovanju, predlaganju i pregovaranju vezanima uz SII. Bila je to velika privilegija i ponosan sam što je Solventnost II sada ušla u regulativu svih zemalja članica EU te da prva primjena ide prilično dobro. Glavna ideja vezana uz Solventnost II je dobro upravljanje rizikom: što osiguratelj bolje upravlja svojim rizikom, to su manji kapitalni zahtjevi. Kroz SII osiguratelji postaju osnaženi u odlučivanju o većem proširenju svoje kapitalne osnove. To je različito od Solventnosti I, koja nije bila toliko fleksibilna i zanemarivala je mnoge rizike s kojima se osiguratelji suočavaju. Dobro upravljanje rizikom trebalo bi osigurati da osiguratelji ispunjavaju svoja obećanja. To je u interesu vlasnika polica, ali i ekonomije u cjelini. Razlog je to zbog kojeg ću knjigu koju pripremam nazvati "Solventnost II je dobra za vas!".
Možete li nam otkriti je li tijek implementacije SII išao prema vašim predviđanjima?
Kao bivši regulator mogu vam reći da se stvari nikad ne odvijaju po zacrtanom planu. Nije drukčije ni sa Solventnosti II. Razvoj i pregovori bili su iznimno teški i mnogi su se problemi trebali riješiti. Solventnost II razvijana je baš prije početka financijske krize, što je bila prednost. Projekt vrlo vjerojatno ne bi preživio da je pripreman usred financijske krize.
ORSA je DNK osiguratelja. Ona mora biti provedena od dna prema vrhu, a ne od vrha prema dnu
Imao sam tu prednost da su sve zainteresirane strane, primjerice osigurateljna industrija, ministarstva financija, supervizori, potrošači, aktuari, vodeći upravitelji rizika i ostali bili za to da se uvede solventni kapitalni režim baziran na riziku. Entuzijazam je bio velik od samih početaka. Kao i uvijek, politički pregovori koncentrirali su se na pitanja koja nisu nužno bila najvažnija, ali finalni tekst koji je usvojen bio je prilično blizak inicijalnom prijedlogu. Problemi su počeli kasnije kad je okruženje vrlo niskih kamatnih stopa stvorilo mnogo volatilnosti u tehničkim provizijama i vlastitim sredstvima. To je rezultiralo vrlo teškim pregovorima oko tretmana dugoročnih jamstava. Ti su pregovori trajali predugo, a rezultat je kompromis koji je, kako su se svi složili, najbolji koji se mogao postići u to vrijeme. Rezultirao je vrlo kompleksnim režimom koji će trebati ponovno uzeti u razmatranje 2020.
Ipak, kritičari Solventnosti II zamjeraju kreatorima direktive kompleksnost.
Solventnost II razvijena je kao režim temeljen na načelu. Krajnji je rezultat nekoliko stotina stranica pravila, regulativa i smjernica. Nadam se da ćemo uspjeti smanjiti kompleksnost ovog režima. Prvi korak po tom pitanju trebao bi biti poduzet u 2018. godini, kada će se dogoditi revizija delegirane regulative. Ta revizija mora imati svoj primarni cilj smanjivanja kompleksnosti režima, posebno za male i srednje velike osiguratelje.
Kada je o izvještavanju riječ, sada je ono obveza za osiguravajuća društva. Gdje predviđate da će se pojaviti najveći problemi prilikom izvještavanja i zbog čega? Što zahtijevaju SFCR I RSR?
Jedna od glavnih svrha SII je delegirati odgovornost za određivanje zahtjeva solventnog kapitala osiguravajućeg društva natrag na menadžment te tvrtke. Logična posljedica toga je da uprava mora izvještavati o tome kako je došlo do zahtjeva solventnog kapitala (Solvency Capital Requirement – SCR). Izvještavanje bi trebalo u širu javnost doći putem Izvještaja o solventnom i financijskom stanju (Solvency and Financial Conditions Report, SFCR), a do nadležnih u superviziji putem Izvještaja regularnom nadzornom tijelu (Regular Supervisory Reporting, RSR). Za olakšavanje RSR-a stvoreni su obrasci. Oboje, i SFCR i RSR, zahtijevaju značajnu investiciju u IT. To je skupo i ta je stavka podložna kritici. Ne smije se međutim nikad zaboraviti da je osigurateljni sektor u EU dugo karakterizirao nedostatak transparentnosti, posebice u usporedbi s bankarskim sektorom.
Životni osiguratelji trebaju promijeniti proizvode ili prestati nuditi financijska jamstva, a to pruža nove mogućnosti za kreativne osiguratelje koji nude druge vrste jamstava
Danas je još uvijek gotovo nemoguće dobiti detaljne brojke o osigurateljnoj industriji za sve članice EU. To se sada rapidno mijenja, što treba pozdraviti. Inicijalna investicija je skupa, ali rezultirat će većom transparentnošću koja će biti korisna u boljem razumijevanju načina na koji osigurateljna industrija u EU djeluje u praksi. Već danas osiguratelji izdaju omjere solventnosti koje je teško uspoređivati. Jednom kada SFCR bude objavljen, znat ćemo više o tome kako osiguratelji upravljaju svojim poslovanjem pod solventnim kapitalnim režimom temeljenim na riziku. To će nam prvi put u povijesti omogućiti da uistinu usporedimo osiguravajuća društva. Naravno da stvari neće biti savršene od samog početka. Omogućavanje toliko mnogo informacija prvi put neće biti lagano. S vremenom, stvari će se poboljšati. Ni Rim nije izgrađen u jedan dan!
A koja je onda najveća promjena koja stiže s novim stupovima izvještavanja?
SFCR će funkcionirati kao vrsta poslovne kartice za osigurateljnu industriju. Dio je to tržišne discipline: svi osiguratelji trebaju objaviti SFCR. To će olakšati usporedbu osiguratelja i istodobno ohrabriti osiguratelje da čine stvari na ispravan način. Povećanje transparentnosti također će pridonijeti demistificiranju osigurateljne industrije, na koju neki ljudi gledaju kao na legalizirano kockanje. U interesu je svih nas da znamo što osiguratelji mogu raditi, a što ne mogu. Također, takva transparentnost može pomoći ljudima da razumiju kako postoji veza između rizika i premije.
Obrada prikupljenih informacija nacionalnih nadležnih supervizora i EIOPA-e putem RSR-a velik je izazov. Jednom kad informacije postanu dostupne, trebat će se i koristiti. To podrazumijeva i velike IT investicije supervizorske zajednice te veću odgovornost. Više neće moći reći da nisu imali informacije. Nadzorna tijela trebaju probrati relevantne informacije te izvući iz njih potrebne zaključke kako bi poboljšala superviziju i intervenirala u pravo vrijeme.
Biste li rekli da je dobra IT podrška ključna za provođenje 3. stupa?
Slažem se s time. Investicija u IT je neizbježna, a kako svi dobro znamo, ona obično bude skuplja što se prvobitno planira. Izazov je organizirati investiciju na takav način da služi boljem provođenju osigurateljnog poslovanja. Investicija se zbog toga ne bi trebala gledati kao administrativni trošak nego kao alat za bolje vođenje posla.
Kako ste zadovoljni provođenjem SCR-a i ORSA-e?
Cilj ORSA-e (Procjena vlastitih rizika i solventnosti; Own Risk and Solvency Assessment) jest osigurati da se osiguratelj ne upusti u poslovanje za koje nema dovoljnu količinu kapitala. ORSA je DNK osiguratelja. Ona mora biti provedena od dna prema vrhu, a ne od vrha prema dnu. Riječ je o procesu koji se tiče svih koji su u osiguranju. Nije riječ o izvještaju koji se može ispuniti u nedjelju popodne. Putem ORSA-e osiguratelj će znati odražava li SCR istinski rizik poslovanja. Prema definiciji, SCR kalkuliran u osnovu standardne formule nikad ne može biti ispravan. ORSA bi trebala omogućiti bolji uvod u rizike. To može zahtijevati određene akcije koje se moraju provesti kako bi se umanjio rizik kojeg ne pokriva SCR.
Jednom kad SFCR bude objavljen, znat ćemo više o tome kako osiguratelji upravljaju poslovanjem pod solventnim kapitalnim režimom temeljenim na riziku. To će nam prvi put u povijesti omogućiti da uistinu usporedimo osiguravajuća društva
Teško je reći teče li proces ORSA-e dobro. Svejedno, imam dojam da supervizori shvaćaju ovu vježbu vrlo ozbiljno te da je postala važan element nadzora. Jednako tako, imam dojam da mnogi osiguratelji smatraju ORSA-u važnim alatom u poboljšanju svog upravljanja rizikom.
Biste li rekli da europski osiguratelji imaju solidnu financijsku osnovu?
Različiti stres-testovi koje je provela EIOPA pokazali su da je europsko osigurateljno poslovanje, općenito gledano, dobro kapitalizirano. Postoje iznimke, ali ukupna slika je dobra. S druge strane, stres-test proveden 2016. ukazao je na ranjivost osigurateljnog sektora u okruženju niskih kamatnih stopa. To je rezultiralo brojnim preporukama EIOPA-e za nacionalne supervizore, poput jamstva da osiguratelji procijene održivost poslovnih modela koji su ranjiviji na produljeno okruženje niskih kamatnih stopa i poduzmu potrebne mjere za zaštitu svoje kapitalne osnove, primjerice kroz smanjivanje maksimalnih jamstava ili neodrživim profitnim participacijama koje nude u novim poslovanjima ili otkazivanjem ili odgađanjem isplate dividendi.
